24. MSK "Trg od knjige" - 23. jul

VAZDA VJERNI SIN SVOGA OTEČEŠTVA

Treće sajamsko veče obilježeno je pričama o dvojici značajnih ličnosti srpske istorije i kulture, u dva različita stoljeća, 19. vijeka, kad se zbilo veliko buđenje naroda, i prve polovine 20. vijeka, vrijeme ratova na Balkanu i Velikog rata, iz različitih kulturnih, istorijskih i geografskih okruženja – Kirila (Konstantina) Cvjetkovića, ovdašnjeg znamenika, kanonizovanog i pribrojanog liku Svetih Pravoslavne Crkve i Borisava Stankovića, pripovjedača sa tla južne Srbije, koje svakako spajaju, ne samo ljubav prema zavičaju, svakog prema svom, iz duhovnog i svetovnog ugla, već i želja da se u teškim, odsudnim vremenima ostane uz svoje neprikosnovene stavove, vjeru i narod koji se voli.

U godini jubileja, kada se obeljižava 300 godina od rođenja Jovana Rajića i Zaharija Orfelina, 200 godina od rođenja Ljubomira Nenadovića i od osnivanja Matice srpske, ali i 150 godina od rođenja velikih srpskih književnika, Borisava Stankovića i Milana Rakića, pod okriljem čijih stihova i mi rojimo i sabiramo svoje misli na ovogodišnjem 24. Trgu od knjige, s velikom čašću o izuzetnoj ličnosti, velikog Bokelja i Srbina, protosinđela Kirila Cvjetkovića, od prošle godine Svetog ispovjednika Kirila bezdinskog i dalmatinsko-bokeljskog, slaveći 235 godina od njegovog rođenja, nadahnuto i s naročitom odgovornošću prema vremenu sadašnjem, govorili su protojerej Aleksandar Lekić i prof. dr Goran Maksimović.

„Avtobiografija“ Kirila Cvjetkovića štampana je prvi put 1989, zahvaljujući Dimitriju Ruvarcu, koji je pronašao prvi dio rukopisa, dok se drugi dio smatra upitnim. Pronađeni rukopis, koji se sastoji od dva dijela, autobiografskog, koji prati njegovu privatnu istoriju, i memoarskog, koji predstavlja javnu istoriju i sve velike istrojske događaje važne za Boku a koji su sudbonosno uticali na njegov život. U tom dijelu nalaze se, po riječima prof. Maksimovića, „prvorazredni izvori“ za objašnjenje kako je ta 'zloglasna ideja o unijaćenju' bila plasirana u Dalmaciji i kako se ona rodila, još 1815. godine, prilikom posjete vladike Kraljevića i Kirila Cvjetkovića u Trstu. Taj dio sadrži i niz opisa i putopisa, od rodnih Baošića, preko Manastira Savina, do Beča, Trsta, Venecije i Arkve, gradića u kome je sahranjen Petrarka, do dragocjenih ličnosti svoga vremena, Gerasima Zelića i Pavla Solarića, kao i portret Sava Mrkalja.

Predstavljena „Avtobiografija“ je četvrto fototipsko izdanje Gradske biblioteke i čitaonice (drugo je bilo takođe u izdanju Biblioteke 2004), upotpunjeno predgovorom Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija i rječnikom manje poznatih i zastarjelih riječi i oblika, priređivača Nevene Milosavljević. O toj istrajnoj i snažnoj ličnosti Kirila Cvjetkovića, njegovom čvrstom karakteru, iznad svega čelične volje i nepokolebljivosti, i o neposustajanju u svojoj borbi za vjeru i religiju, „koja je javna, a ne privatna stvar“, govorio je i protojerej Lekić, istakavši posebno njegove riječi: „A što se tiče iskušenija koje predviđamo svi da će nas postignuti, Bog nam zapovjeda da pazimo na naš život i da ga žrtvujemo dragovoljno u slučaju kad dužnost iziskuje. Zato, spremimo se braniti putem shodnim ne izlagajući ludo sebe u opasnost.“

Predstavio nam je Cvjetkovića kao izuzetnu ličnost na koju se ugleda, paradigmu i obrazac, a život svoj provjeramo prema takvima. Posebno nam je dočarao njegovo stradanje od „zvijerobrazne svireposti“ koju je doživeo kao paroh šibenski, najbliži saradnik episkopa dalmatinskog, pod čijom jurisdikcijom je tada bila i Boka, Venedikta Kraljevića, koji je podlegao pritiscima unijaćenja, i to od tzv. Šibenske bune, 1821, i hapšenja 1822. do 1846, kada se oslobodio kazne, ali nikada više nije smio da vidi svoju Boku. Iako mu je i grob bio zaboravljen u jednom periodu, ostao je u narodu zapamćen i opšteprihvaćen, kako tada, tako i dan-danas i zasluženo ubilježen u diktih svetih.

U drugom dijelu večeri razgovor o Bori Stankoviću, vodili su Mladen Vesković, književni kritičar i esejista i takođe, dr Goran Maksimović. Oni su otkrili značajne detalje o stvaranju ovog izuzetnog pripovjedača starog Vranja i južne Srbije i koja su to vanknjiževna pitanja i dešavanja uticala na njegovo književno djelo. Taj „liričar u prozi više nego ijedan pisac njegove generacije“, prema Skerlićevim riječima, krhkog zdavlja, krio je golgotske muke svog stvaranja,koje su često karakterisane kao „mucavost“ jezika, a bile su zapravo i, prema mišljenju Milana Kašanina, najznačajnija umjetnička moć slike vremena, prostora, naravi i ljudi o kojima je pričao Stanković, jezikom autentičnim i svima teško razumljivim, dijalekatskim vranjskim idiomom, pišući o onom što je najbolje znao, a o čemu je saznavao od svoje baka Zlate koja ga je odgajila.

Likovi Bore Stankovića u sebi su nosili osobine dvopolnosti, kao i pisac u neku ruku, i to je uzrok istančanog opisa i njihovih duša. Njegov, često osporavan svijet nije nikako bio skučen, kako je karakterisan, već će pokazati tanane psihološke strukture njegovih i muških i ženskih likova, koje je slikao najdubljim emocijama, pomjerajući granice srpske i južnoslovenske književnosti, ali granice evropske književnosti toga vremena, kako je istakao prof. Maksimović, govoreći tokom večeri i onome čime se posebno bavi i o čemu će biti riječi u njegovoj, na našem Sajmu najavljenoj novoj knjizi – fenomenu erotskog u Borinim djelima. Riječ je o psihološkoj erotici, Sofke prije svih, tjelesnojili senzualnoj erotici, npr. slike kupanja u hamamu, zatim karnevalskom tipu erotskoga, kada se u masovnim scenama kidaju patrijarhalane zabrane, kao i obrednoj erotici, odn. „snohačestva“, kada su očevi ženili maljoljetne sinove kako bi oni prvo živjeli sa svojim snajama. Jovan Dučić je napisao da je Bora Stanković sa svojom izuzetnom unutrašnjom energijom bio stvaralac najznačajnije 'trubadurske knjige' u srpskoj književnosti, koja nesumnjivo pripada i svjetskoj književnoj baštini.

Neobična je bila istorija njegovih djela, Koštane, čija je premijera propala jer glumci nisu uspjeli da shvate da je riječ o tragediji, kao i Nečiste krvi, koja je imala svoje dopune i redigovanja, i čiji je put bio trnovit, kao i život i put samog Bore Stankovića, od ranog djetinjstva do smrti, koja ga je ophrvala vrlo rano, već u 51. godini. Poslije njegove smrti sve ono što mu je zamjerano, postalo je predmet veličanja i hvaljenja. U Zagrebu je 1917. objavljena Nečista krv, i tada su i sva ona izlomljena sintaksa i grcavost, govor nejasan, postali psihološka snaga njegovih junaka.

Naše izuzetno treće sajamsko veče upotpunili su izvanrednom muzikom: Dušica Kordić, na elektronskoj violini i Safet Drljan, na harmonici. Program je vodila Željka Čepić.

VIDEO

23. јул